Kratke priče

Ne pitaj me, kaj bum za maškare bila

 

„Kaj buš za maškare bila?“ Dugoruki, blebetavi Marko stvori se odnekud pored mene, usred gungule na hodniku ,tijekom malog odmora.
Pošizit ću od tog pitanja. Glupog pitanja, koje me ovih dana ispituju svi , doslovce od mame, tate, bake, djeda jedan, djeda dva, tete iz pekare i susjede sa drugog kata.  
Pa svih profača.
A sad i blebetavi Marko.
Kao kad te netko pita „kad se buš’ udala?“ makar ideš peti osnovne.
„Ja bum bejtemen! Čovjek šišmiš. Majka mi je naručila odijelo s e baja.“ Počne lamatati rukama kao da leti, ali više podsjeća na neku smiješnu pticu, nego na – bejtmena kak veli.
Počnem se hihotati. Smiješan je taj mali. Sviđa mi se. No,  bolje da bude klaun, nego “bejtmen s e baja”.
Kad eto ti i Lucije pored nas, Lucije koja je zatelebana u blebetavca, kao i ja, no moja je ljubav prema njemu postojana za razliku od njene. Ha. Ali po telećem pogledu blebetavca rekla bih da je ljubav između njih dvoje obostrana. Na moju žalost.
„Kaj bu te za maškare?“ Isto pitanje, drukčiji pitaoc.
„Ja bum bejtmen.“ Isprsi se blebetavac.
Lucijine oči pretvore se u srčeka. „Ja bum žena mačka! Rawwwrrr! Mogli bi biti par.“ Namigne kak’ti stidljivo. Zatelebani su jedno u drugo. Nema sumnje. Ispadam iz igre. Mene ignoriraju.
Marku zamalo da ne padne vilica do poda kao u Tomi i Đeriju. Trgne se iz transa.
„No, Tihana kaj buš ti?“ Prekriži ruke. Dva para očiju bulje u mene. Grozim se toga. Praznih pogleda. Zatelebanih pogleda.
„Ja bum ja.“Odgovorim.  Isprsim se i prkosno ih gledam, ljigavce zatelebane.
„Znači vještica. Buahahahaha.“ Smije se blebetavac. Smije se i Luce.
„Samo izazivaj.“ Stisnem oči i zamahnem kosom. Nemam bez razloga crvenu kosu i zelene oči.
„U kaj me strah. Jel’ i tebe Luce?“
„Furt.“ Oboje drhture kao sinkronizirani, glumataju.
Zvoni za sat. Ljigavci zatelebani odlaze u razred. Ja ostajem sama na hodniku. Profe još nema.
Koncentriram se na onu lat. formulu –  corpus, corporis (hvala bako). I jedna moja – gadnis- gadnus – skupus uvijekus. I jedna za razred da im zbriše pamćenje – zaboravikus-đumbus.
Nije to kao u Heri Poteru. Poter je za mene beba. Ma Malfoj i Voldemort mi nisu do nožnog prsta.
Bum ! Tras ! Vriska, pa auuuuuu, pa urlanje od smijeha dopire iz razreda.
Profa juri pored mene iz zbornice, maltene me sruši, pa me kao u čudu pogleda – kaj još radiš na hodniku, sat je počel. Ne nije, dok vi ne uđete u razred.
Sad bu veselja.
Zaori se vrisak među smijehom, izađe profa iz razreda brže neg’ je ušla. Blijeda kao zid uz kojeg sada naslonjena klizi. Topi se kao moje svijeće.
„Kaj je bilo?“ Kak’ti zbunjeno pitam.
„O-o-odi v-v-idi.“ Drhturi. Ma da drhturi ! Trese se kao šiba na vjetru.
Provirim i vidim ih – srednji red, četvrta klupa.
Neki iz razreda se smiju, neki zbunjeno gledaju u ovo dvoje – bolje rečeno jedno.
Marko je Lucija i Lucija je Marko, sijamski zatelebanci.  
Sad ne bu bejtmena ni žene mačketine.
Sad bu neki miks. Žena bejtmen? Muškarac mačak?
„Tihana, daj vidi ovo !“ Viče Karlo i urla od smijeha. „Kak’ dobru masku imaju!  A maskenbal je tek sutra!“
Nasmijem se i oni znaju kaj to znači. S vješticama nema šale.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s