Nebo

Zar nije divno stajati pod plavim nebom? Oduvijek me podsjeća na oko koje miluje svijet pogledom i prati nas dok ne odemo na počinak. A tek kad pomislim na igru oblačaka i vjetra ili refleksiju sunca u zalasku preko njegova plavetnila…Nebo koje uz pomoć vjetra skupi oblake ovčice i ljubi zemlju kišom, strastveno sjevajući uz orkestar grmljavine. Ili njegov odraz u moru, kada bivaju nalik srodnim dušama. Pa zvijezde koje ne možeš prebrojati ni da hoćeš jer iza svake koje prebrojiš sramežljivo se pojavi nova. A ne zaboravimo i mjesec, njegovu blagu svjetlost i milo lice. I zar nije onda nebo zadivljujuće platno na kojem se odvijaju zanimljive priče?